Poremećaji Govora I Jezika

Logoped

se bavi pre svega detekcijom, dijagnostikom, prevencijom, terapijom (habilitacionim ili rehabilitacionim radom) dece i odraslih sa verbalnim i/ili neverbalnim komunikacijskim smetnjama, kao i savetodavnim radom.

Postoje različite vrste poremećaja govora i jezika kod dece. Neophodno je da roditelj na vreme prepozna ove poremećaje i da se obrati logopedu.

Smetnje sa glasom, govorom i jezikom, sluhom, smetnje u čitanju, pisanju i računanju. Logoped pomaže u otklanjanju ili značajno ublažava razvojne govorno-jezičke smetnje(habilituje razvojne govorne smetnje ili rehabilituje oštećene funkcije patologije verbalne i neverbalne komunikacije) bilo kod koje razvojne patologije:pervazivne, gnosogene, sociogene, psihogene patologije verbalne komunikacije, razvojne patologije verbalne komunikacije, ADD/ADHD, tikova i produženog dnevnog i noćnog umokravanja.Takođe vrši rehabilataciju navedenih sredstava verbalne komunikacije kod odraslih.

Karakteristično za ovu patologiju je oštećenje socijalnih interakcija i obrazaca verbalne i neverbalne komunikacije kao i oskudan i stereotipan repertoar interesovanja i aktivnosti.

Autizam se definiše i dijagnostikuje na osnovu prisustva tj. neprisustva odredjenog ponašanja. Ipak, definicija spektra autističnog poremećaja može da se nazove i trijadom oštećenja:

  • oštećenje verbalne i neverbalne komunikacije
  • loša socijalna interakcija
  • odsustvo imaginacije (nesposobnost igranja zamišljenih tkzv.kobajagi igara)

Karakteristično je da se dete do jednog perioda normalno razvija, prohoda, počinje sa progovaranjem.U periodu od 15. do 18. meseca dolazi do regresije ili stagnacije u govoru i promena u ponašanju. Javljaju se stereotipni pokreti prstima ili telom, preterana osetljivost na zvučne ili druge stimuluse,opsesivna potreba za ritualom (da se stalno odredjene radnje obavljaju na isti način,da se do jednog mesta uvek ide istim putem), fascinacija tv reklamama.

Jedan od prvih znakova karakterističnih za autizam je izostanak ponašanja pokazivanja prstom u pravcu predmeta, tj. nedostatak tzv. „zajedničke pažnje“.Ovi mališani nikada ne gledaju u istom pravcu u kom gleda roditelj.

Termin „Aspergerov sindrom“ uveden je u cilju dijagnostičkog razlikovanja sposobnijih autističnih osoba koje se nisu uklapale u opis „udaljenog, distanciranog, sa nedovoljno razvijenim govorom i bez kontakta očima“.

Osnovne karakteristike:

  • Govor se razvija na vreme, bez kašnjenja, stereotipan sa neobičnim sadržajem i monotonim glasom
  • Nerazvijena facijalna gestikulacija
  • Socijalne interakcije siromašne bez empatje (prepoznavanje tuđih osećanja i namera)
  • Uživanje u repetitivnim radnjama
  • Nespretni motorni pokreti, bizaran stav i prisustvo stereotipija
  • Dobro mehaničko pamćenje i ograničena interesovanja
  • Česte savant sposobnosti (izraziti talenti)

Kod dece sa hiperaktivnošću sa ili bez poremećaja pažnje(ADD/ADHD), dece sa simptomima pervazivnosti (simptomima iz autističnog spektra), raznovrsnih smetnji glasa, u našem edukativno-terapijskom centru sprovode se po individualno prilagođenom programu logopedsko-psihološki tretmani.

Disfazija i razvojni jezički poremećaji, odnosno poremećaj sposobnosti da se razume strukturira i izrazi jezička misao. Razumevanje govora i govorno jezička razvijenost deteta je ispod njegovog mentalnog i hronološkog uzrasta. Postoje dva tipa razvojne disfazije, receptivnog i ekspresivnog tipa. Retko se javljaju izolovano, uglavnom se javlja kombinovan tip.

Razvojna disfazija receptivnog tipa
Karakteristike poremećaja receptivnog govora (razumevanje govora) su neodazivanje na ime do prvog rođendana, nesposobnost da se do 18 meseci identifikuje bar nekoliko prostih predmeta, nemogućnost da se do druge godine izvrše neki prosti nalozi, uglavnom prostoji i izražen zastoj razvoja ekspresivnog govora i rasuta pažnja, deca percipiraju maternji jezik kao strani i zbog nerazumevanja okoline može doći do socijalno emocionalnih poremećaja i poremećaja ponašanja (dete može imati česte napade besa ili se pak povući u sebe). Ova deca ispoljavaju normalnu socijalnu interakciju, učestvuju u “kobajagi igrama”, i imaju skoro normalnu upotrebu gestova.

Razvojna disfazija ekspresivnog tipa
Karakteristike poremećaja ekspresivnog govora (produkcija govora) su odsustvo pojedinih reči do uzrasta do dve godine, nemogućnost formiranja prostih rečenica od dve reči do treće godine,nepravilan izgovor velikog broja glasova i teškoće u izgovaranju višesložnih reči (najčešće nastao usled poremećaja auditivne percepcije). Većina dece sa razvojnom disfazijom ima normalan ali ne i precizan sluh. Ona nisu u stanju da auditivnim putem identifikuju i izdiferenciraju neke glasove maternjeg jezika. Otežana je auditivna diskriminacija.

Folonoške i artikulacione teškoće najviše su ispoljene medju glasovima koji imaju nisku diskriminativnost ( slični glasovi). Govor je agramatičan (izostavljaju ili neadekvatno koriste rod, broj i padež, najčešće koriste glagol u trećem licu jednine, čak i kada govore o sebi, teško usvajaju množinu i reči koje izražavaju apstraktne pojmove). Prisutne su teškoće u strukturi rečenice (sintaksa), rečenica je elementarna,oskudna (često bez predloga, prideva, veznika), prisutne su smetnje sekvence, prihvatanja redosleda govornih glasova u rečima i redosled reči u govornom iskazu kao i teškoće pri prepričavanju prošlih događaja. Teško usvajaju upitne i odrične rečenice ( naročito upitno- odrične).

Stepen izraženosti deficita kod svakog deteta je različit. U skladu sa tim u našem centru kroz individualan program (prilagođen samom detetu) pristupamo detetu i predupređujemo njegov govorno jezički razvoj.

Disfazija je veoma kompleksan govorno jezički problem i zahteva dugotraja rad logopeda i strpljenje koje je potrebno u radu sa detetom jer spontanim razvojem deca sa disfazijom nisu u stanju da ovladaju složenim jezičkim strukturama. Postoji potncijalna mogućnost da deca sa netretiranom ili neadekvatno tretiranom disfazijom u starijem uzrastu imaju teškoće u savladavalju tehnika čitanja i pisanja.

Ponekad saveti da je dete malo i da treba sačekati da napuni određen broj godina pa da se tek onda jave logopedu ne idu uvek u korist detetu. Pravilna terapija kao i pravilan pristup detetu i saradnja roditelja koga smatramo koterapeutom su veoma značajni, čak neophodni uslovi za prevazilaženje detetovog problema.

U proteklom periodu je prevalencija disfazije u porastu. Danas, kako u svetu tako i kod nas u Institutima za statistiku podaci ukazuju na sve učestalije javljanje govorno-jezičke patologije kod predškolske dece, na uzrastu od 3-7 godine ( oko 27% ). U posednjih nekoliko godina disfazija je počela da zauzima prvo mesto po učestalosti javljanja.

Dislalija je poremećaj artikulacije koja se ogleda u nepravilnosti ili nemogućnosti izgovora pojedinih glasova. Ispoljava se kao:

  • Distorzija – kada je odrećeni glas oštećen i u manjoj ili većoj meri odstupa od pravilnog izgovora glasa
  • Supstitucija – kada dete zamenjuje nerazvijen glas sa već postojećim glasom
  • Omisija – kada dete ne izgovara pojedine glasove a njihov razvojni period je prošao

Uzroci dislalija su najčešće:

  • Sredinski – detetu se tepa ili mu se daje loš primer od strane uže i šire društvene sredine. Ako neko u porodici zamenjuje glasove, pogrešno ih izgovara, postoji mogućnost da dete imitirajući usvoji takav govor
  • Promene u anatomiji artikulatora govora (deformiteti zuba, vilice, usana, jezika, nepca)

Dislalija je najučestaliji govorni poremećaj kod dece. Deca uglavnom imaju problem sa izgovaranjem glasova š, ž, č, dž, l i naravno r, čiji izgovor se i najduže uči.

U dijagnostikovanju dislalija, od izuzetnog je značaja poznavanje karakteristika artilukaciono-akustičke strukture svih glasova. Procena se vrši na osnovu normi usvajanja glasova u određenom periodu razvoja. Na određenom hronološkom uzrastu treba očekivati pravilan izgovor određenog glasa. Odstupanja od ovih normi ne treba tolerisati.

Jednom pogrešno naučen izgovor određenog glasa dete ne može samostalno ispraviti. Zato je neophodan logopedski tretman!

Ukoliko se na vreme ne odpočne logopedski tretman nepravilnog izgovora glasova i ukoliko dete u predškolskom uzrastu ne izgovara korektno sve glasove, problem se može manifestovati u čitanju i pisanju. Zamena određenih glasova u izgovoru se direkto odražava na greške u pisanju. Vežbama logomotorike jačamo misice jezika i usana, čime stvaramo dobru osnovu za pravilno pozicioniranje određenog glasa. Vežbama diferenciranja fonemskog sluha radimo na formiranju pravilne akustičke slike glasova čime odklanjamo mogućnost zamene drugim glasom.

Dislalija – Korekcioni pristup
Nekada je postupak za korekciju izgovora bio iskljucivo “artikulacioni” metod (detetu je pokazivan polozaj govornih organa i sondama pomagano). Noviji pristup je bio korekcija putem sluha (akusticka stimulacija).

Naša praksa je da se kombinacijom ova dva postupka postižu najbolji rezultati. Korekcioni postupak bi se tako sastojao iz nekoliko etapa:

  • Rad na auditivnom razvoju
  • Rad na auditivno-artikulacionom izazivanju glasova
  • Rad na usvajanju, automatizaciji i generalizaciji usvojenog glasa

Zašto “tepanje” ili mazni govor može biti opasan?
Deca uče da govore imitacijom, pa su im njihovi najbliži-roditelji, bake i deke prvi modeli. Slušajući njihov govor deca dobijaju osnovu za razvoj celokupnog govorno-jezičkog sistema. Zbog toga su velike šanse da ukoliko neko od roditelja ne ume da izgovori ili nepravilno izgovara određeni glas i dete ima problema sa izgovorom tog glasa. Zato roditelji treba da znaju da je bolje govoriti detu kao odrasloj osobi nego mu tepati, jer deca uče imitacijom pa im “čist govor” služi kao prvi model.

Disleksija
Disleksija je poremećaj u učenju čitanja i/ili razumevanja pročitanog, uz očuvanu senzornu i opštu sposobnost. Deca ispoljavaju teškoće u ovladavanju veštinama čitanja i pored sistematske obuke i ostalih povoljnih edukativnih, psiholoških i socijalnih faktora.

Smetnje se ispoljavaju u oblasti tečnosti čitanja, brzine čitanja, tačnosti i razumevanja pročitanog.

Problem se uglavnom uočava pred kraj 2. razreda kada deca sa disleksijom značajno odstupaju od nivoa čitačkih sposobnosti svojih vršnjaka i kada čitanje prestaje da bude predmet učenja već sredsko kojim se uči.

Zbog toga je naročitno značajno na vreme uočiti problem. Rana detekcija disleksije, dijagnostika i adekvanta rana terapija za rezultat imaju minimiziranje poremećaja i odstupanja ili njegovo potpuno prevazilaženje. Problem je moguće uočiti još u predškolskom periodu ispitivanjem jezičke spremnosti za ovladavanje veštinom čitanja.

U našem Centru obavlja se kompletna procena govorno-jezičnog razvoja deteta koja uključuje i procenu detetove jezičke spremnosti za ovladavanje početnim školskim veštinama (čitanja i pisanja). Značaj procene tih tzv „prečitačkih“ sposobnosti kao ranih indikatora uspeha u ovladavalju veštinama čitanja i pisanja, je u tome što omogućava otkrivanje i dijagnostikovanje suptilnih odsupanja u razvoju ovih sposobnosti koje ukoliko se ne tretiraju na adekvatan način i u adekvatnom periodu mogu dovesti do značajno nižih postignuća u ovladavanju veštinama čitanja i pisanja te se kasnije u školsnom dobu dijagnostikuju kao disleksija i disgrafija.

Simptomi disleksije su brojni, međutim ne moraju svi simptomi biti ispoljeni kod svakog deteta sa disleksijom. Takođe je bitno razlikovati decu sa nesavladanom tehnikom čitanja od dece sa disleksijom. Naime, deca sa nesavladanom tehnikom čitanja obično čine greške koje nisu sistematske, karakteristične za početne nivoe u ovladavanju veštinom čitanja i koje uz adekvatnu vežbu brzo isčezavanju. Deca sa disleksijom prave konszistentne greške koje su otporne na korekciju, dakle kod disleksije nisu važne samo vrste pogrešaka već i veliki broj uvek istih, karakterističnih grešaka.

Disgrafija
Disgrafija je poremećaj u učenju pisanja prema pravopisnim načelima jezika, a manifestuje se u čestim, mnogobrojnim i trajnim greškama. Greške su tipične i nisu povezane s neznanjem pravopisa, a javljaju se bez obzira na adekvatan razvoj inteligencije, svih čula i objektivno dobrih uslova školovanja.
Pisanje zahteva sinhronizovanu aktivnosti mnogih mentalnih funkcija, kao što su organizacija, pamćenje, pažnja, motorne veštine i mnogobrojni aspekti jezičkih sposobnosti. Dok pokušava da se priseti gde da stavi olovku i kako da napiše slovo, disgrafično dete zaboravlja šta je htelo da napiše.

Disgrafija može da nastane:
Kao posledica poremećaja u vizuelnoj percepciji i/ili prostornoj orijentaciji što se manifestuje simptomima kao što su zamena slova sličnih po obliku, pisanje slova sa izmenjenim položajem u prostoru, deformiteti slova, „ogledalsko pismo“ itd.
Kao posledica poremećaja u auditivnoj percepciji, kada dete ne razlikuje fonetski slične glasove/slova, što se često događa kod dece kod koje je prisutan govorni poremećaj nepravilnog izgovora glasova, kada dete supstituiše (zamenjuje) jedan glas drugim pogrešnim glasom u govoru što se manifestuje i u pisanju. Kod ovog oblika disgrafije u pisanju se uvek pojavljuje slovo koje supstituiše ono koje je trebalo da bude napisano.
Kao posledica nedovoljne jezičke razvijenosti, što se manifestuje pogrešnim rastavljanjem i sastavljanjem reči i remećenjem granica između reči, problemima promene reči prema kategorijama broja, roda, padeža i vremena, greškama povezivanja reči u rečenici, nepoštovanje pravopisnih i gramatičkih pravila.
Kao posledica nerazvijenosti i nekoordiniranih grafomotornih pokreta ruke koji narušavaju samo rukopis, a ne njegovu sadržajnu i pravopisnu stranu, što se manifestuje simptomima kao što su neuredan rukopis, loše postavljen u prostoru, loše oblikovana slova itd.
Rukopis dece sa disgrafijom je obično nečitak, neuredan, pišu sporo i brzo se zamaraju. Ispoljavaju teškoce pri upotrebi pravopisnih i gramatičkih pravila, imaju narušen osećaj za sintaksu. U velikom broju slučajeva disgrafija je udružena sa disleksijom.

Mucanje je poremećaj tečnosti, tempa i ritma govora praćeno ponavljanjem delova reči i rečenica, produžavanjem glasova, zastojima u govoru, neadekvatnim pauzama, ubacivanjem različitih glasova, poštapalicama, produženim trajanjem govora, raznim nepotrebnim zvukovima, manjom količinom govorenja. Može biti praćeno žmirkanjem, facijalnim grimasama, pokretima glave, trzajima tela i sl.

Postoji više tipova mucanja

  • Fiziološko mucanje:
    Javlja se rano oko 2-3 godine, kada se dete susreće sa novim rečima i apstraktnim pojmovima čije značenje ne poznaje. Zahtevi su sve veći sa upoznavanjem gramatike i sintakse. Ipak fiziološko mucanje uglavnom prolazi spontano ako okolina pravilno odreaguje tj. ako se ne pridaje velika pažnja greškama u govoru. Deca nemaju svest o svom govoru pa ga samim tim i ne izbegavaju.
  • Primarno mucanje:
    Slično je fiziološkom mucanju, ali su zastoji izraženiji i češća su ponavljanja glasova i slogova. Dete ponavlja pojedine glasove ili slogove ali ne i reči. Dete nema svest o govornom problemu, ali ovakav govor već privlači paznju slušaoca.
  • Sekundarno (pravo) mucanje:
    Postoji svest o problemu. Opšta mišićna napetost, dete ima strah od govora. Strah je propraćen fiziološkim manifestacijama kao što su znojenje dlanova, knedle u grlu. Razvija svest o sebi kao osobi koja muca, javljaju se tikovi i odbrambeni pokreti (kao što su žmirkanje, zabacivanje glave na jednu stranu, podizanje ramena). Česte su duže pauze u govoru, jer dete pokušava da savlada teškoću, ili zbog traženja druge reči koja neće zadavati problem. Poteškoće se uglavnom javljaju na suglasnicima (P, B, G, T, ), u vidu produžavanja ili ponavljanja glasova, slogova ili reči. Strah od govora dominira osobom što može prouzrokovati mnoštvo problema, česte su depresije, dete se povlači u sebe, oseca se manje vrednim.
  • Akutno ili naglo (abruptno) mucanje:
    Javlja se kao reakcija na psihološku ili fizičku traumu. Mucanje se naglo javlja usled patološki povišene emocionalne reakcije na traumu. Akutno je sedam do četrnaest dana od momenta nastanka, jer u tom periodu još nije došlo do automatizacije takvog načina govora. Zbog toga je jako bitno da se u što kraćem roku obratite za pomoć da se mucanje ne bi produbilo.

Autizam, Aspergerov Sindrom

Kako se speech buddies koristi?
Speech buddiesSpeech buddies je manuelni logopedski set koji omogućava deci da osete tačan položaj jezika koji je potreban da bi se rešio problem nepravilne artikulacije glasova. „Speech buddies“ brzo pomaže deci da isprave jepo u lepo, libu u ribu , vav u lav , suma u šuma… Ovaj taktilni feedback u ustima je često baš ono što je deci potrebno da bi postigla napredak .

Terapijska procedura
Zapamtite: Pravilan izgovor sa SB vodi do pravilnog izgovora bez „speech buddies“-a. Ako ciljana fonema ne može biti izazvana , promenite polozaj „speech buddies“-a.

Jednom kada je dete upoznato sa načinom korišćenja „speech buddies“-a, može se ohrabriti da samo drži dršku kako bi steklo samopouzdanje u produkciji foneme. Početi sa izolovanom fonemom, zatim nastaviti u jednostavnim slogovima. Potom, preći na reči sa različitim položajem glasa: inicijalni, medijalni i finalni. Na kraju, koristiti u frazama i rečenicama.

Kome „speech buddies“ može pomoći?
Kod svih tipova govornih i artikulacionih poremećaja (uključujući i poremećaje iz spektra autizma), kod dece sa govornom apraksijom.

Z VIBE je vibrirajući logopedski aparat pogodan za oralne motorne vežbe kao i za culnu stimulacuju. Pomaže u izgradnji osnovnog glasa, poboljšava glasnoću govora, doprinosi veštinama hranjenja kao i senzornim veštinama.

Koristi se da pruzi raznolika čulna iskustva ali i da obezbedi ciljane taktilne signale u usnoj šupljini. Proizvodeći nežnu vibraciju obezbedjuje novi nivo čulne stimulacije koja povećava oralni fokus t.j. privlači više pažnje na usne jezik, obraze i bradu. Iako su vibracije vrlo umirujuće Z VIBE se može koristiti i bez vibracija.

Za razliku od standardnih vibrafona kakvi se mogu videti po ustanovama u Srbiji, Z VIBE je inovativnog dizajna i veoma je lagan. Drska je plasticna i oblozena je ne klizajucim gripom (materijalom). Materijal izrade u SAD spade u grupu medicinskog razreda pa su samim tim bezbedni za oralnu upotrebu. Ova tekstura se moze prisloniti i duz obraza, ruku, saka za uvodnu, pocetnu, stimulaciju.

Logoped će radeći sa Z VIBE-om, uspeti da korisnicima podigne vrh jezika, pozicionira jezik levo/desno ili proizvede vibraciju vrha jezika. Najvažnije, lakše će se citav govorni aparat postaviti u poziciju za produkciju glasa.

Korišćenjem Forbrain-a, čulni sistem se može osposobiti za adekvatniju integraciju zvukova različitih senzornih inpulsa, što rezultira brojnim poboljšanjima.

ForBrain

ForBrain

Pozicioniranjem slušalica na kost ispred uha (levo i desno), a ne na ušnu školjku menja se auditivni put zvučnih informacija do mozga. Ugradni elektronski dinamički filter blokira zvukove iz spoljašnje sredine, izoluje ih, a pojačava glas korisnika dajući nervnom sistemu kompletnu senzornu informaciju. Glas, obrađen kroz filter, prenosi se kroz kost koštanom provodljivošću (a ne kroz vazduh i vazdušnom provodljivošću) do nervnog sistema i mozga.

Korišćenjem Forbrain-a ton glasa postaje jasniji. Forbrain pomaže poboljšanju kvaliteta glasa ali i stimuliše pojavu inicijalnog glasa. Od velikog je značaja u radu sa decom koja kasne u govorno-jezičkom razvoju.

Vreme koje dete provede na terapiji Forbrain-om mora biti ograničeno i praćeno od strane stručnjaka.

Govoreći ili čitajući naglas uz Forbrain, raste slušno opažanje, pažnja i sama motivacija. Ova povećana sposobnost prerade takođe podstiče verbalnu fluentnost i izražavanje. Kada se govori ili čita putem Forbrain sistema, vaš vlastiti glas aktivira slušne puteve u mozgu i omogućuje vam lakši pristup memoriji reči u vašem vokabularu.

Problemi sa pažnjom se često javljaju zbog poteškoća zvučne percepcije. Oko 80% senzornih informacija dolazi preko uha, a to određuje stanje budnosti i pažnje. Ukoliko je ovaj proces narušen posledice su više nego jasne. Korišćenje Forbrain-a deluje pogodno na preradu zvuka. Na taj način se poboljšava eliminisanje dodatnih distraktora, pa stvorena produžena pažnja omogućava jasnije razmišljanje, veću produktivnost kao i poboljšanje pamćenja.

Postoje brojne Forbrain primene koje unose jednostavnost u življenje i uživanje u svemu što činite u svom danu:

  • Pisanje, čitanje.
  • Verbalno i kratkoročno pamćenje.
  • Pažnja, mogućnost zadržavanja na zadacima.
  • Koncentracija i fokus.
  • Govor, izgovor, tečnost.
  • Motivacija, samopouzdanje.